Mislim, bar to, odati priznanje i dočekati čoveka sa poštovanjem. Kada ste već u proteklih devet godina bili spremni da ljubite u dupe svakog trećerazrednog činovnika kojeg bi poslali Brisel ili Vašington.
Koplje, Prokletije – jedan od najtežih smerova na Balkanu
visina – 800m (500+300)
težina – VI+, A2
A evo kako je to izgledalo pre četiri godine u izveštaju jednog od penjača:
*****
30.VII-1.VIII 2005. – Izveštaj sa Koplja
Učestvovali: Ivan Laković i Miloš Ivačković
30.VII 2005.
15.00. – 17.00 – pakovanje opreme, stalna frka da cemo nešto vazno zaboraviti. Frka na mjestu, ispostavilo se da smo zaboravili neki uredjaj za budjenje. Na sreću, trema i uzbudjenje su učinili svoje – probudili smo se na vrijeme.
17.00 – 18.30 – uspon do Donjeg kotla.
21.00 – 04.00 – spavanje.
31.VII 2005.
04.00. – ustajanje.
05.05. – ulazak u smjer. Miloš vodi prvi blok cugova ( 4. komada) do“Usta“. Tezine oko VI+ A0. Stijena suva i“prijateljski raspolozena“, bar nam se tako čini.
09.15. – štand na „Ustima“. Počinje moj dio maltretiranja. Vodim dva cuga, (A2,VI) a onda se smjenjujemo cug na cug još tri rastezaja do police. Slične tezine. U ovom dijelu stijena je odlična, strma, eksponirana i“malo“ nezgodna za orijentaciju.
19. i nešto – izlazak na policu. Jos tri cuga penjanja, prvi je lak, onda dolazi Milošev koji je tezak poput onih iz donjeg dijela, a treći je već pristojan i ne prelazi IV+ ako ima i toliko. Stijena već počinje da bude ozbiljno krušljiva. Uhvatio nas je mrak oko 21.00. tako da penjemo pod čeonim lampama. Noć je topla i vedra bez vjetra, ali pošto je mjesec sasvim mlad nema ni mjesecine da olakša orijentaciju.
22.10. – izlazak na greben.
22.10 – 02.00. – putešestvije pod čeonim lampama po grebenu do Sjevernog vrha. 7 000 000. rastezaja po klasičnom prokletijskom terenu – strmo, krušljivo i puno trave, a kraja nigdje.
01.VIII. 2005.
02.00 – dolazak na Sjeverni vrh. pijemo zatečenu vodu – hvala Borisu što ju je iznio – i posle desetak minuta krećemo ka dolini.
02.15. – 06. i nešto – silazak do doma sa kratkim zadrzavanjem u Pečurci da dokusurimo i onaj litar vode za koji nam je rečeno da je tamo ostavljen.
06. i nešto pa nadalje – mi kao nešto pričamo kako je bilo, tek probudjeni narod nam kao čestita i sluša, a posle se zakucavamo u „lezi gotovs“ polozaj i spavamo kao klade.
p.s. Svega ovoga ne bi bilo da je Perica otisao pravo u policiju.
p.p.s. Sve ovo bi bilo daleko napornije, neizvjesnije i zajebanije, da ne kazem i nešto gore, da nismo imali podrsku g. i g. Milana Ljubojevića i Duleta Brankovića koji su proveli cio dan u Donjem kotlu, pomagali nam oko orijentacije u smjeru, navijali i bodrili nas, da bi na kraju i snijeli naše ranceve u dolinu. Takodjer bi grdno nastradali od zedji da g. Boris Janković nije iznio vodu na vrh i u Pečurku, pošto smo u smjer ušli sa 3,5l. vode cije smo zadnje kapi popili na polici dva cuga pod grebenom.
Sve u svemu, penjanje do Sjevernog je trajalo 21.h. (od 05. do 02.h iza ponoci) a silaz još 4.h. Sve ukupno 25.h. rock’n'roll-a sa blagim primjesama ruske himne.
pozdrav
Ivan Laković
******
Dakle, evo šta se tog istorijskog dana pevalo visoko gore u steni. I što kaže Ivan, himna nije himna ako se neprijatelju ne zatresu gaće kad je čuje.
A od ove zaista mogu da se zatresu gaće.
********
Iz „Romana o Londonu“ (pobednička parada Crvene armije):
„…Ura! Ura! To ura se orilo, i kada su polazili, oni, koje je Brusilov vodio u klanicu, a koje je bled i neispavan, i sam gledao, kad se iz Pariza vratio, na bojištu. Bila je to, sad, ista vojska – kao da je vaskrsla stara, ruska, bar se njemu tako činilo…
…
Naišle su trupe, sa korakom, od kojeg se platno treslo, a valjda i Crveni trg tresao. U širokim redovima, parada je prošla i nosila zarobljene zastave, koje su, kao u nekom baletu, bacane pred Kremlj.
Bilo je strašno.
Isti korak. U prvi mah zagledan u široke, gvozdene, redove, čizama, nogu, i ljudi, u prvim redovima, nije bio zapazio te zastave. Tek posle, kad su ih bacali pred Kremlj.
Bilo ih je sve više. Gomila je bila sve veća. Rasla je kao da će narasti u ogromnu lomaču. Kukasti krstovi su se, kao škorpioni, na zastavama, monožili i padali na gomilu. Rjepin je bio stegnuo vilice i gledao nemo.“
